Edin Forto intervju: Osoba sam koja voli rješavati probleme

Intervju preuzet sa portala glasnaroda.ba

Edin Forto je momak rođen 16.8.1972. godine u Sarajevu, Bosna i Hercegovina. Ovaj mladi i uspješni poduzetnik, direktor NEXE grupe, dokaz je da mladi ljudi mogu biti uspješni u Bosni i Hercegovini, a da im je za uspjeh potreban samo trud i zalaganje. U razgovoru sa njim saznali smo koja su to osnovna pravila uspješnosti i poduzetništva, kao i šta sve mlada osoba mora znati prije nego što se odluči da kreira budućnost kakvu zaslužuje, a ne da čeka druge da joj kreiraju budućnost kakvu oni žele!

U nastavku pročitajte intervju sa Edinom Fortom.

Za “Glas Naroda” razgovarao: Tarik Jažić

GN: Zdravo Edine, drago mi je što ste pristali dati intervju za naš kulturno-obrazovni portal. Za početak našeg razgovora, možete li nam se ukratko predstaviti?

Edin F.: Osoba sam koja voli rješavati probleme. Nisam naročito dobar u traženju i dokazivanju krivice za nastale probleme. Svejedno mi je ko je kriv, samo da se problem riješi.Volim muziku, film, sve što vole mladi, pardon, sredovječni. Volim NBA. Ove godine sam se oženio najboljom ženom na svijetu.

GN: Završili ste Drugu gimnaziju u Sarajevu i nakon ratnih dešavanja u Bosni i Hercegovini odlučili ste se zaputiti ka Sjedinjenim Američkim Državama gdje ste studirali novinarstvo i mass medije na University of North Carolina at Chapel Hill. Koliko je bilo teško u tom periodu da se odlučite na jedan takav korak koji je podrazumijevao odlazak u nepoznato u cilju ličnog napredovanja na polju obrazovanja?

Edin F.: Nakon tri pune godine opsade i granatiranja nisam razmišljao o tome šta me čeka vani. Imao sam samo jedan cilj, a to je završiti fakultet. Pred sami rat sam upisao mašinstvo i prvobitno sam mislio da ću to i nastaviti, ali prilike su me odvele u sasvim drugom pravcu. Lako sam otišao. Mislio sam da se nikad neću vratiti. Nakon prolaska kroz tunel i pješačenja na Igman, prije ulaska u autobus, okrenuo sam se prema gradu i naglas rekao „Ja se ovdje više ne vraćam.“ Poslije sam se predomislio.

U potrazi za školovanjem, iskopao sam stipendije u Austriji i Americi. Otišao sam preko okeana isključivo zbog toga što sam znao jezik, a to je značilo da ću brže završiti fakultet i nadoknaditi četiri godine izgubljene u ratu.

GN: Koji je glavni razlog Vašeg povratka u Bosnu i Hercegovinu i možete li pokušati napraviti paralelu između života i izgradnje karijere u Sjedinjenim Američkim Državama i života i izgradnje karijere u Bosni i Hercegovini?

Edin F.: Za osam godina života u Americi družio sam se sa dosta naših ljudi. Svi oni su živjeli u uvjerenju da će se jednog dana vratiti kući. Nostalgija je bila neopisivo intenzivna. Međutim, kad bih pitao konkretno o planu povratka, mijenjali bi temu. Vremenom sam shvatio da se velika većina nikad neće vratiti i da će provesti život maštajući o povratku. Odlučio sam da ne upadnem u tu zamku. U BiH sam se vratio u trenutku kad mi je bilo najbolje. Našao sam stabilan posao, sredio vizu, i bio sam vrlo opušten. I onda na novogodišnjem derneku za sretnu novu 2003. u New Yorku shvatim da ću se vratiti odmah ili neću nikad. Nekoliko mjeseci kasnije, pozdravio sam se sa Amerikom.

Sve je drugačije u Americi, pa tako i izgradnja karijere. Tamo su ljudi opsjednuti poslom i profitom. Puno je lakše doći do posla. Skoro je nemoguće naći privatnu firmu, ma koliko velika bila, da vam traže bilo šta kod prijave osim biografije na jednoj jedinoj stranici. Trebalo mi je vremena da se naviknem na to da firme u BiH traže ovjerene kopije diploma i brdo potvrda. U Americi ako vlasnik shvati da znate raditi posao ili imate perspektivu brzog učenja, samo vam kaže da počnete odmah. Ne traži ni diplomu ni bilo kakav dokaz struke, osim ako je zakonom propisano. Isto tako, rukovanje je poput ugovora. Sve je puno jednostavnije.

GN: Na svome blogu na kojem redovno objavljujete različite tekstove o životu običnog čovjeka u Sarajevu i Bosni i Hercegovini, naišao sam na jednu interesantnu rečenicu: „Umoran od političke analize i izvještaja, priključio sam se građevinskom sektoru u Sarajevu.“

Iako ovo nije Vaše primarno zanimanje, veoma ste uspješan poduzetnik u domenu građevinarstva. U čemu je tajna tog uspjeha i ljubavi prema ovoj profesiji za koju niste „diplomom vezani“? Da li je to možda pokazatelj da nivo obrazovanja i diploma nisu ključni za poslovni uspjeh jedne osobe u Bosni i Hercegovini?

Edin F.: Građevinski sektor je super, jer imate vrlo konkretne rezultate iza sebe. Prije par godina mi se javila jedna Amerikanka koja me je pronašla u bazi podataka Columbia univerziteta. Pitam je šta radi, a ona kaže da će provesti dvije godine u američkoj ambasadi u Sarajevu. „E, vidiš,“ kažem joj, „zgrada američke ambasade je sagrađena od mog betona.“ Taj osjećaj zadovoljstva je puno jači nego u političko-ekonomskoj analizi gdje proizvodite izvještaje. U analizi postoji samo rijetka i mlaka satisfakcija kada najavite neki razvoj događaja i onda budete u pravu, kao kada smo prvi ustvrdili da nije pitanje da li će, već kada će vlada Georga W. Busha ući u Irak.

Pitanje je kako definišete uspjeh. Neko je uspješan ako zaradi 10 miliona nečega, a neko ako postane najbolji alpinista u državi. Diploma i obrazovanje nisu mjera, već su to upornost i želja za napredovanjem. Znamo da je teško u današnjoj BiH biti uspješan, jer nailazimo na prepreke poput činjenice da poslovna klima ne pogoduje poduzetnicima, već državnim službama. U Americi je suprotno. Tamo idete u državnu službu ako želite malu i sigurnu platu. U BiH su najbolje plate upravo u državnoj službi.

GN: Kako biste opisali trenutni položaj mladih osoba u Bosni i Hercegovini? Da li su oni izgubljeni u ovoj državi i nemaju budućnosti, da li je uredu osuđivati ih što napuštaju Bosnu i Hercegovinu ili se ipak može reći da griješe i da oni koji žele mogu postići mnogo toga na prostoru domovine u kojoj su rođeni?

Edin F.: Mladi su uvijek proizvod sistema u kojem odrastaju, pa ih ne treba osuđivati. Ako odrastaju u školama u kojima je zabranjeno provoditi vrijeme sa djecom druge nacionalnosti, morate onda razumjeti njihov negativni stav prema novom i drukčijem.

Odlazak mladih vani ne smatram problemom. Mobilnost ljudi je kvalitet. Oni koji smognu hrabrosti da odu vani u potrazi za napretkom će smognuti hrabrosti i da se jednog dana vrate. S druge strane, uvijek sam bio mišljenja da se u svakoj sredini može napredovati. To je stvar odluke i upornosti.

GN: Koliko je potrebno mladoj osobi da uspije u ostvarivanju svojih ideja i planova i na šta je najpotrebnije obratiti pažnju u tom procesu postizanja uspjeha i određenih životnih dostignuća?

Edin F.: Ključne su dvije stvari: upornost i strpljenje. Ako želite raditi u jednoj banci, kao što sam ja imao želju nakon zarvršene škole, onda dajte sve od sebe. Zovite, šaljite mailove, prijave, recite svima, i strpljivo čekajte. U međuvremenu, radite bilo šta. Svaki pošten posao je častan. Može i volontiranje. I nikad ne zaboravite šta vam je cilj. Nakon nekog vremena, ili ćete upasti u svoju banku ili ćete shvatiti da ima nešto bolje i zanimljivije. Ovo vrijedi u BiH kao i bilo gdje u svijetu. Najgora opcija je sjediti kući, čekati posao u struci, sažaljevati se i psovati sistem i državu.

GN: Koje biste savjete dali mladim poduzetnicima koji su spremni na rizik, imaju ideju i imaju mogućnost realizacije te ideje? Na šta još da obrate pažnju?

Edin F.: Kod mladih poduzetnika najvažnije je da nađu srodne duše, druge mlade ljudi koji slično razmišljaju. Sve je lakše u timu, ne samo zbog podjele rizika već i zbog stalnog rađanja ideja. Poduzetnici su posebni ljudi, oni nisu zadovoljni dok rade za drugoga, ali često potcjenjuju ravnopravan rad sa sličnim osobama.

Mnogo mi se sviđa koncept Hub 071 koji se trenutno razvija u sarajevskom Bosmalu. Tu imate ljude iz IT sektora koji zuje na istom prostoru, razmjenjuju ideje i zajednički ganjaju projekte. Puno dobrog se može izroditi iz energije grupe mladih poduzetnih ljudi.

GN: U jednom od prethodnih pitanja spomenuo sam i Vaš blog. Odakle ideja za pokretanje bloga i šta za Vas predstavlja objavljivanje tekstova i Vaših stavova na tom blogu?

Edin F.: Za vrijeme rata sam napustio mašinstvo jer su najslabiji studenti odjednom postali najbolji. Tražio sam smisao u pisanju, pa sam postao novinar i počeo objavljivati radio priče i tekstove za magazin BH Dani. Nakon rata nagon za kreativnošću je oslabio, ali se u zadnje vrijeme opet vratio. Možda je to kriza identiteta nakon što sam napunio 40 godina, a možda je i ekonomsko-politička situacija postala tako zatrovana da sam odlučio potražiti ventil kroz koji ću ispustiti ono o čemu sanjam i čega se sjećam.

GN: Koja je razlika između uspješnog pojedinca i uspješnog društva? Kako kreirati uspješno društvo u kojem ćemo imati mnoštvo uspješnih pojedinaca?

Edin F.: Uspješan pojedinac se svuda može pojaviti. U svakom društvu, bez obzira koliko razvijenom, imate procenat ljudi koji će uspjeti, 1% izvrsnih. S druge strane, da bi cijelo društvo bilo uspješno, ono mora obezbijediti jednaku šansu za preostalih 99%. Upravo zbog toga je pogrešno kada se govori o ulaganju u univerzitete i najtalentovanije studente kako bi se dobilo društvo znanja. Puno je važnije ulagati u predškolsko i osnovno obrazovanje iz kojeg onih 99% ljudi treba da izađe spremno na izazove modernog vremena.

GN: Edine, hvala Vam na razgovoru. Iskreno se nadam da će Vaši savjeti u mnogome koristiti posebno mladim osobama koje žele mijenjati sebe i svoje okruženje i koji žele graditi uspješno društvo u kojem će biti mnogo uspješnih pojedinaca.

Hvala vama i puno sreće u razvoju vašeg portala.